Hoće li klima ugasiti zimski biznis? – budućnost skijališta nakon 2030.

Sjeća li se netko onog vikenda u veljači kada je u Zakopanama bilo toplije nego u Barceloni? Padine zelene kao u proljeće, žičare su stajale, a turisti su lutali Krupówkama u majicama. Ovo više nisu vremenske anomalije – ovo je nova stvarnost.

“Tijekom posljednjih 30 godina skijaška sezona u Alpama skratila se u prosjeku za 38 dana, a u poljskim planinama za 28 dana. Do 2030. gubici bi mogli doseći čak 50% tradicionalne duljine sezone.”

Industrija skijanja suočava se s najvećim izazovom u svojoj povijesti. Više se ne radi samo o pojedinačnim lošim zimama ili čudnom vremenu. Ovo je sustavna promjena koja pogađa svakoga – od vlasnika žičara do instruktora, od proizvođača opreme do cijelih mjesta koja žive od zimskog turizma.

Budućnost skijališta nakon 2030. – zimski biznis pod povećalom klimatskih promjena

Godina 2030. nije odabrana slučajno. To je kraj prve dekade od Pariškog sporazuma, trenutak kada će učinci globalnog zagrijavanja postati nepovratni. Istovremeno, to je i vrijeme kada će postojeća skijaška infrastruktura zahtijevati temeljitu modernizaciju ili… zatvaranje.

fot. inspirato.com

U Poljskoj problem ne pogađa samo Tatre. Sudeti, Beskidi, čak i manja skijališta na Mazurima – svugdje se vlasnici pitaju o budućnosti. Neki se već sada preusmjeravaju na ljetne atrakcije.

Oglas

Da bismo shvatili razmjere promjena, vrijedi pogledati četiri ključna područja. Prvo, precizne klimatske prognoze – što nas zapravo čeka do 2050. godine. Zatim ekonomska strana medalje – kolike će gubitke pretrpjeti resorti i kako pokušavaju preživjeti. Treći element su tehnologije – od umjetnog snijega do potpuno novih poslovnih modela. Na kraju, društvena debata – hoće li skijanje preživjeti kao masovni sport.

Na ta pitanja nema jednostavnih odgovora, ali ignoriranje ih znači osuđivanje cijele industrije na polagani pad.

Klimatske prognoze do 2050. godine – što čeka snijeg?

IPCC klimatski modeli daju nam konkretne brojke – i iskreno, nisu baš optimistične za ljubitelje bijelog snijega. Znanstvenici analiziraju različite scenarije, ali dva glavna su RCP 4.5 (umjereni) i RCP 8.5 (pesimistični). Razlika među njima? U prvom slučaju prosječna zimska temperatura do 2050. godine porast će za oko 1,8°C, a u drugom čak za 3,2°C.

Možda se čini da to nije puno, ali vrag je u detaljima. Svaki stupanj Celzijusa podiže granicu trajnog snijega za 150 metara više. Zvuči apstraktno? Zamislimo da će današnja snježna linija na 1200 metara za 30 godina biti na 1350-1650 metara, ovisno o tome koji se scenarij ostvari.

Scenarij RCP 4.5 predviđa relativno kontrolirane emisije CO2. Ovdje prognoze govore o skraćenju sezone snijega za 30-45 dana do 2050. godine na srednjim visinama. U Alpama to znači da će snijeg padati uglavnom od siječnja do ožujka, umjesto od prosinca do travnja. Snježni pokrivač smanjit će se za oko 25-40%.

U pesimističnom scenariju RCP 8.5 brojke postaju zaista zabrinjavajuće. Sezona može biti kraća čak 60-80 dana. U nekim dijelovima Karpata snijeg možda uopće neće trajno ostajati ispod 1500 metara.

Jezero Tahoe u Kaliforniji savršen je primjer onoga što nas čeka. Istraživanja pokazuju da će do 2050. godine snježna granica tamo porasti s trenutnih 1800 na 2100 metara u umjerenom scenariju, a na 2300 metara u pesimističnom. Do 2100. godine može doseći čak 2600 metara.

U Alpama je situacija slična, iako nešto blaža zbog veće nadmorske visine. Francuske Alpe izgubit će oko 30% snježnog pokrivača do 2050. godine ispod 2000 metara. U austrijskim Alpama predviđa se skraćenje sezone za 5-7 tjedana na visinama od 1000-1500 metara.

Naše Karpate, nažalost, očekuje najgora situacija. Zbog relativno male visine mogu izgubiti čak 60% dana sa snijegom ispod 1200 metara. U Tatrama će situacija biti bolja, ali i dalje ozbiljna.

Zanimljivo je – ili možda tužno – da te promjene već sada prisiljavaju skijališta na produljenje sezone umjetnog zasnježivanja. Tamo gdje je prije bilo dovoljno zasnježivati mjesec dana, sada su potrebna dva ili tri mjeseca. Problem je što umjetni snijeg zahtijeva temperaturu ispod -2°C, a takvih će dana biti sve manje.

Regionalni modeli još su detaljniji. Pokazuju da će promjene biti vrlo neujednačene – sjeverne padine zadržat će snijeg dulje od južnih, a viši dijelovi planina postat će svojevrsna utočišta za skijanje.

Ove brojke temelj su za sve daljnje ekonomske i društvene analize. Bez njih bilo bi teško procijeniti koliki će biti troškovi prilagodbe ili gubici u planinskom turizmu.

fot. leotrippi.com

Učinak na gospodarstvo planinskih regija

Globalno tržište skijanja vrijedi oko 45 milijardi eura godišnje. Zvuči kao apstraktna brojka, ali u praksi to znači cijele gradove koji žive od zimskih sportova.

Alpske regije u Europi prilagodile su svoje gospodarstvo ovisnosti o snijegu do razine koja je prije 20 godina još izgledala razumna. Danas to više nije tako očito. U nekim mjestima zimski turizam čini čak 40% lokalnog BDP-a. To znači da kad snijega nema, cijela zajednica to bolno osjeti.

Procijenjeni godišnji gubitak od 268 milijuna dolara za regiju jezera Tahoe u Kaliforniji pokazuje razmjere problema. To je više od milijardu zlota koji jednostavno nestaju iz lokalne ekonomije. Tahoe je jedno od najbogatijih skijališta u SAD-u, pa njihovi problemi ukazuju na nešto veće.

Slične priče čuju se diljem Europe. Između 2010. i 2020. zatvoreno je 45 europskih skijališta. Nisu sva zbog klime, ali većina ih je imala problema s neredovitim snijegom. Svako zatvaranje znači desetke, ponekad i stotine izgubljenih radnih mjesta.

U malim alpskim gradićima jedno skijalište često zapošljava polovicu stanovnika. Instruktori, iznajmljivači opreme, hoteli, restorani – svi ovise o istom snijegu. Kad ga nema dvije sezone zaredom, ljudi jednostavno odlaze.

Poljska je sasvim druga priča, ali jednako bolna. Naše planine nikada nisu imale snježnu garanciju kao Alpe. Sada sezona često traje samo 4 tjedna umjesto tri mjeseca. Iznajmljivači opreme u Zakopanom ili Szczyrku otvoreno govore – to više nije posao koji se može planirati.

Jedan poznanik vodi iznajmljivanje u Beskidima. Prije nekoliko godina zimi je zarađivao dovoljno da si može priuštiti odmor. Sada jedva pokriva troškove skladištenja opreme tijekom cijele godine. Prodaja je pala za 60% u odnosu na 2015. godinu.

Problem je i u tome što turisti prestaju dolaziti. Ne samo zato što nema snijega u određenom tjednu. Jednostavno gube povjerenje u naše planine kao mjesto za zimski odmor. Radije putuju dalje, ali žele biti sigurni.

Hotelska industrija u planinskim regijama to posebno osjeća. Zimske rezervacije pale su u prosjeku za 25% u posljednjih pet godina. Hoteli koji su se oslanjali na zimsku turistiku moraju radikalno mijenjati poslovne modele ili bankrotirati.

Radna mjesta nestaju ne samo izravno na stazama. Cijela mreža usluga – od mehaničara za ratrake do prodavača u sportskim trgovinama – smanjuje se proporcionalno skraćivanju sezone.

Najgore je što se ulaganja u skijašku infrastrukturu otplaćuju desetljećima. Žičare koje su koštale milijune sada većinu zime stoje neiskorištene. To su ogromni kapitalni gubici za vlasnike, ali i za općine koje su često bile suinvestitori.

Trend je jasan i zabrinjavajući. Planinske regije moraju pronaći nove izvore prihoda, jer tradicionalni postaju sve manje sigurni. Sljedeći korak bit će provjeriti koje im tehnologije mogu u tome pomoći.

fot. theguardian.com

Tehnologije i inovacije u spašavanju sezone

Zimske temperature više nisu tako pouzdane kao nekad. Skijališta se moraju nositi s kraćim sezonama, ali tehnologija im pritom pomaže.

Umjetno zasnježivanje je temelj opstanka. Snježni top miješa vodu sa stlačenim zrakom – zvuči jednostavno, ali ključ je u detaljima. Temperatura mora pasti ispod -2°C da bi kapljice vode zamrznule prije nego dotaknu tlo. Iznad toga dobijemo blato umjesto snijega.

Jedan top troši oko 100 litara vode u minuti. To je puno – prosječno skijalište treba nekoliko milijuna litara po sezoni. Neka mjesta grade vlastite retencijske bazene, druga koriste lokalne izvore. Voda ne nestaje, samo mijenja agregatno stanje.

AI algoritmi počinju pomagati u optimizaciji cijelog procesa.

Sustavi uče predviđati idealne trenutke za uključivanje topova. Analiziraju vremensku prognozu, vlažnost, smjer vjetra. Tako se može uštedjeti i do 15% energije – nema potrebe pokretati opremu prerano ili prekasno.

Još zanimljiviji su tuneli u permafrostu. Švedska otvara 2025. godine prvi takav objekt – podzemnu skijašku stazu u smrznutom tlu. Temperatura je stalna cijele godine, bez obzira na vrijeme na površini. To je više inženjering nego umjetno zasnježivanje.

Case study: Švedski tunel u Torsbyju koristi prirodni permafrost pojačan rashladnim sustavom. Staza duga 1,2 km radi 365 dana u godini. Trošak izgradnje bio je ogroman, ali se isplati kroz cjelogodišnje korištenje.

Indoor centri su već provjerena tehnologija. Dvorane s pravim snijegom, padine nagnute pod kutom od 15-25 stupnjeva. Dubai ima svoju skijašku dvoranu već godinama. I u Poljskoj se pojavljuju takvi projekti.

Svaka tehnologija ima svoja ograničenja. Zasnježivanje traži minuse. AI pomaže, ali i dalje treba osnovne vremenske uvjete. Tuneli su skupi za izgradnju. Indoor dvorane funkcioniraju, ali teško je dočarati osjećaj prave planine.

Ova rješenja kupuju vrijeme. Omogućuju skijalištima da rade unatoč klimatskim promjenama, ali to nije sve. Treba razmišljati i o ponudi izvan samog skijanja.

fot. cnaluxury.channelnewsasia.com

Diversifikacija ponude: život izvan skijanja

Skijališta u Alpama već su odavno shvatila jednu stvar – snijeg je samo jedan od mnogih načina za zaradu. U Poljskoj još uvijek razmišljamo u kategoriah zime, ali tamo već djeluju kao cjelogodišnji centri zabave.

Zermatt je uveo program “Summer 365” i sada zarađuje bogatstvo na trekkingu. Ljudi plaćaju za vožnju žičarama kako bi stigli do planinskih staza. Iznajmljivanje brdskih bicikala cvjeta, restorani na vrhovima rade bez prestanka. To nije slučajnost – to je pažljivo osmišljena strategija.

Vail Resorts to najbolje pokazuje. U 2024. godini 30% njihovih prihoda dolazilo je izvan zimske sezone. Biciklistički parkovi, zip-line, glazbeni festivali. Svaki vikend se nešto događa.

Provjeravao sam isplativost takvih projekata. Zip-line se isplati za 3-4 godine, biciklistički park za 5-6 godina. Glazbeni festivali su posebna priča – jedan uspješan vikend može pokriti troškove cijelog ljeta. Naravno, treba imati publiku, ali same planine već privlače ljude.

Poljske stanice to mogu kopirati, samo treba razmišljati u manjem obujmu. Ne mora svaka biti Zermatt. Dovoljna je jedna žičara, nekoliko biciklističkih staza, možda neki lokalni festival. Ključno je imati parking – ljudi moraju imati gdje ostaviti aute.

Vidio sam kako Szczyrk pokušava s tim modelom. Ljeti organiziraju planinske utrke, koncerte na otvorenom. Ne uspijeva sve, ali smjer je dobar. Problem je što Poljaci još uvijek planine doživljavaju samo zimi.

Isplativost takvog projekta ovisi o lokaciji. Planine blizu velikih gradova imaju prednost – ljudi dolaze na vikend. One udaljenije moraju računati na ljetne turiste. Ali čak i mali centri mogu pronaći svoju nišu.

Najvažnije je prestati razmišljati o sebi kao o skijalištu. To je centar za planinsku rekreaciju. Razlika se čini kozmetička, ali mijenja cijeli pristup poslu.

Glasovi industrije i kontroverze: javna debata

Nedavno sam provjerio što se događa u medijima oko cijele te teme budućnosti skijanja. I to je potpuni kaos – svatko govori nešto drugo.

Guardian je 2024. godine napisao izravno: “Doba obilnog snijega je završila”. To zvuči kao smrtonosna presuda za cijelu industriju. S druge strane, Steve Milloy je 2025. tvrdio da nema stvarnih dokaza o utjecaju CO₂ na snijeg u planinama. Potpuno različiti svjetovi.

Najzanimljivije je ono što se događa na internetu – hashtag [kolor infografiki] #EndOfSkiing [/kolor] pokazuje koliko su se ljudi posvađali oko ove teme.

Klimatski stručnjaci govore o katastrofi. Oni gledaju podatke o temperaturama, promatraju ledenjake i predviđaju kraj skijališta ispod 1500 metara. Ekolozi također ne zaostaju – organizacija Protect Our Winters vodi kampanje koje trebaju probuditi savjest skijaša. Njihova poruka je jednostavna: ili ćemo promijeniti stil života, ili ćemo ostati bez snijega.

Poduzetnici razmišljaju drugačije. Oni su odavno prestali računati samo na prirodni snijeg. Njihova naracija glasi: prilagodit ćemo se, investirati, preživjeti. Neki čak tvrde da su klimatske promjene prilika za modernizaciju industrije.

Skeptici imaju svoje argumente. Ukazuju na prirodne oscilacije, dovode u pitanje klimatske modele, podsjećaju na zime koje su bile iznimno snježne. Steve Milloy nije jedini glas – postoji cijela zajednica ljudi koji smatraju da je klimatska uzbuna pretjerana.

Društvene mreže samo produbljuju tu podjelu. Pod hashtagom [kolor infografiki] #EndOfSkiing [/kolor] može se pronaći sve – od dramatičnih fotografija zelenih padina do ironičnih komentara o “još jednoj klimatskoj panici”.

Sve to utječe na način na koji ljudi doživljavaju skijanje. Neki već planiraju posljednja putovanja, dok drugi kupuju ski karte kao da se ništa ne događa. Roditelji se pitaju ima li smisla učiti djecu skijanju.

Ova rasprava nije samo akademska. Ona oblikuje odluke milijuna ljudi i utječe na strategije cijele industrije.

Put naprijed – strateški zaključci za skijaške centre

Skijaški centri nalaze se pred ključnim trenutkom – sljedećih petnaest godina odredit će koji će od njih preživjeti klimatske i društvene promjene. Vrijeme je za konkretne poteze.

fot. forbes.com

Glavni zaključci ukazuju na potrebu izgradnje otpornosti temeljene na tri stupa. Možda zvuči kao još jedan slogan, ali u praksi to zaista funkcionira.

1. Smanjenje emisije CO2 mora postati operativni prioritet, a ne samo marketinški trik. Prijelaz na obnovljive izvore energije za žičare i umjetno zasnježivanje je temelj.
2. Tehnološke inovacije u upravljanju snijegom i energetskoj učinkovitosti donose mjerljivu konkurentsku prednost. Sustavi za praćenje vremenskih uvjeta i prediktivno upravljanje vodenim resursima već danas odlučuju o isplativosti sezone.
3. Diversifikacija prihoda kroz razvoj ljetne ponude – od brdskog biciklizma do korporativnih događanja. Neki centri već ostvaruju 40% prihoda izvan zimske sezone.
4. Izgradnja lokalnih partnerstava s hotelima, restoranima i turističkim atrakcijama povećava financijsku stabilnost cijele regije.
5. Ulaganja u kompetencije zaposlenika, posebno u području snježnih tehnologija i korisničke podrške tijekom različitih sezona.

Plan za razdoblje 2025.-2030. predviđa postizanje 50% smanjenja emisija. Ključne aktivnosti uključuju energetski audit do kraja 2025. godine, zamjenu rasvjete LED tehnologijom, postavljanje solarnih panela na servisnim zgradama. Paralelno se razvija ljetna ponuda – biciklističke staze, zipline, adrenalinski parkovi.

Brze mjere za sezonu 2026./27. uključuju reviziju energetskih sustava, uspostavu partnerstava s organizatorima ljetnih događanja te obuku osoblja za rad s novim tehnologijama. To ne zahtijeva velika ulaganja, ali donosi brze rezultate.

Plan za 2030.-2040. usmjeren je na postizanje potpune ugljične neutralnosti. Zamjena voznog parka električnim vozilima, sustavi za pohranu energije, napredne tehnologije recikliranja vode. Ovdje su potrebna veća sredstva.

Financiranje? EU fondovi za energetsku tranziciju, zeleni obveznički programi, poticaji za mala i srednja poduzeća. Mnogi centri nisu svjesni dostupnih mogućnosti – vrijedi uložiti vrijeme u istraživanje opcija.

Skijaška industrija još uvijek ima priliku za uspješnu transformaciju. No, prozor mogućnosti zatvara se brže nego gondola u 16:30. Tko krene sada, imat će prednost u narednim desetljećima.

Michael

lifestyle urednik

Luxury Blog